Na svečanost koja je organizovana povodom 1. marta – Dana zaštite i spasavanja i Međunarodnog dana civilne zaštite, ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić uručio je novčane nagrade, značke zaštite i spašavanja i zahvalnice pripadnicima sistema zaštite i spasavanja. Kako je saopšteno iz Ministarstva unutrašnjih poslova, Adžić je kazao da 1. mart obilježavaju ponosni na pripadnike sistema zaštite i spasavanja.
-Iako rade u skromnim uslovima, svoje zadatke izvršavaju na najbolji mogući način. Pokazali su da imaju znanje i hrabrost, i u Crnoj Gori, ali i kroz međunarodne aktivnosti, kao što je bila posljednja, u Turskoj – kazao je Adžić.
Kako se navodi u saopštenju on je naglasio da poštuje svakog pripadnika sistema zaštite i spašavanja i zahvalio im što kvalitetno obavljaju svoje poslove, pri čemu predstavljaju Crnu Goru kao pouzdanog i kredibilnog partnera spremnog da odgovori i na najteže situacije.
Adžić je istakao da su dalje unapređenje sistema, poboljšanje uslova rada i obezbjeđivanje adekvatne opreme prioriteti MUP -a, „koje se trudi da ovaj sistem učini još jačim i funkcionalnijim“.
Iz naše opštine novčanu nagradu dobio je Ranko Marković, vatrogasac, spasilac iz Službe zaštite i spašavanja, a zahvalnicu Veljko Ostojić, privrednik, iz Udruženja raftera.
Ranko, koji radi u Službi zaštite i spašavanja od 2006. godine, ponosan što je prepoznat njegov rad i zalaganje.
-Posao je zahtjevan. Pružamo pomoć u saobraćajnim nesrećama, starim licima u zimskim uslovima kada se jedino motornim sankama može doći do udaljenih sela. Kada su u pitanju ljudi koji su bolesni u takvim uslovima, izlazimo na teren sa ekipom Hitne pomoći, dostavljamo lijekove… Zatim gašenje požara na otvorenom, naročito s proljeća kada ljudi na selima pale travu, korov, nisko rastinje, gašenje požara na objektima. Od svih navedenih, najzahtjevniji su saobraćajni udesi kada spašavamo ljudske živote. Bilo je više takvih sitaucija: saobraćajni udes kod TE, prije 3 godine, prošle godine kada su dva mladića poginula kod TE i dvojica mladića povrijeđena – istakao je Ranko i dodao da mu je požar na zgradi u kojoj je bila smještena RTV “Pljevlja” ostao takođe u sjećanju kao jedan od težih zadataka, kada su svi pripadnici Službe zaštite i spašavanja bili angažovani.
– Nagrada mi mnogo znači, kao motiv da i ubuduće još bolje radim. Nagrada nije samo moja, već i svih kolega – kazao je Ranko.
Veljko se u oktobru prošle godine uključio u potragu za dvoje maloljetne djece: Anđele i Filipa, kada se desila stravična saobraćajna nesreća u kanjonu Tare, na magistralnom putu Mojkovac – Pljevlja, kada je nastradala njihova majka Jelena Vuković (27) iz Mojkovca, dok je iz provalije izvučeno treće živo maloljetno dijete.
-Nagrada mi mnogo znači, ali bi vih volio da sam je dobio za neki drugi humani rad ili donacije. Znači mi što je prepoznato moje zalaganje tokom dana potrage. Od noći nesreće uplovio sam čamcem u mutnu i nabujalu Taru oko 21 čas na sopstvenu odgovornost jer tužilac nije dozvoljavao do ujutru da se uplovi . Tako osam dana, bez prestanka, od ujutru do naveče do kasno u noć . Djevojčicu Anđelu smo našli trećeg dana na dubini od tri metra i ta slika će mi ostatu urezana dok sam živ – istakao je Veljko. On je objasnio da je pronalskom djevojčice krenula akcija potrage, sigurno najveća do sada u Crnoj Gori, i za dječakom.
-Pritekli su u pomoć rafteri iz Tare, Mojkovca, Kolašina, Šćepan Polja, Vojska, policija, ronioci iz Bijele, pripadnici Službe zaštite i spašavanj Pljevalja, Žabljaka, Mojkovca, Kolašina, Nikšića, Plužina, Kotora, vlasnici građevinskih firmi, hotela, restorana, prodavnica, mještani, rodbina, koji su priobalno pretraživali teren. Prvih dana potragu su otežavali građevinski radovi koji su izvođeni u koritu rijeke ili vadili pjesak na teritoriji Mojkovca i Kolašina pa je vidljivost bila loša. Postavljali smo mreže na splavištu i Radovan Luci. Po čitav dan smo bili mokri od plivanja i ronjenja, ali iako je bilo hladno vrijeme, niko se nije prehladio niti povrijedio. Rizikovali smo i sopstvene živote. Pošto je sjutradan bila zakazana sahrana djevojčice , taj dan sam krenuo sa mojom ekipom niz Taru. Rekao sam drugu Saši iz Tivta, da pogleda teren na lijevoj strani ispod jedne krivine kod Manastira Svetog Arhanđela Mihaila na 9 km od mjesta nereće. Kada je zaronio kazao je da je vidio lutku ili dijete u vodi. Ali da je “ne može izvaditi kada bi mu dali sve na svijetu” – kazao je Veljko. Veljko je zatim zaronio i ugledao Filipa zakačenog za drvo na dubini od dva I po metra.
– Iznio sam dječaka iz vode i taj osjećaj dabogda niko ne doživio . Nosim mrtvo dijete, dok suze liju niz lice. Žalosno je što smo se radovali da nađemo mrtvo dijete, jer je to najgore što čovjek može da doživi, ali bi još gore bilo da ga nikada nismo našli, i da nije mogao biti sahranjen sa sestrom. Iako su mnogi sumnjali od prvog dana potrage u najgori ishod ,da ga je Tara ponijela u Drinu, ja nisam sumnjao da nećemo naći djecu. Noćima nisam mogao da zaspim i te potresne scene ne mogu da zaboravim. Niko od nas raftera ne poznaje bolje ovaj teren i ćudi Tare i mislim da je Bog htio da baš ja nađem oboje djece od toliko ronioca i svih ljudi koji su učestvovali u potrazi. Vjećno će se pominjati priča da je nabujala Tara progutala Anđelu i Filipa i njihovu majku. Trebalo bi postaviti znakove od Mojkovca do Tare i uvijek apelovati na učesnike u saobraćaju na opasnost te dionice i da nam to bude za nauk za oprez u saobraćaju – zaključio je Veljko.
Izvor: Pljevaljske novine
